PROJEKT “ČITANJEM DO SEBE”

Projekt „Čitanjem do sebe“

Dragi roditelji, “Čitanjem do sebe” je suradnički školski projekt poticanja socio-emocionalnih kompetencija učenika 2.razreda, osmišljen kao program primarne prevencije teškoća mentalnog zdravlja. Nastao je kroz suradnju knjižničara, psihologa i socijalnog pedagoga, a kroz zabavne mjesečne radionice koristi terapeutske priče naklade Evenio kako bi djeca lakše prepoznavala i upravljala emocijama, razvijala socijalne vještine, asertivnost i empatiju te jačala čitalačku pismenost i kreativno mišljenje.
Radionice se održavaju jednom mjesečno (90 minuta) na satu razredne zajednice ili hrvatskog jezika, strukturirane u uvodne igre povezivanja, vođeno čitanje priče, refleksiju kroz razgovor i kreativne aktivnosti. Tijekom godine obrađuju se teme straha, tuge, ljutnje (i samokontrole), sreće, odgovornosti, asertivnosti i empatije. Djeca uče imenovati emocije, povezivati ih s tjelesnim reakcijama i situacijama te ih izražavati na zdrav način, što im pomaže u svakodnevnom životu.
Projekt podržava cjeloviti razvoj, ne samo intelektualni, već i emocionalni i socijalni. Kroz putovanje emocijama naše drugaše vode knjižničarka Vesna Štraser i psihologinja Tea Ljubičić.

Tea Ljubičić, psihologinja

1. Radionica: Strah
Našu radionicu započeli smo aktivnošću „Tajanstvena kutija“ u kojoj je zadatak učenika bio opipati nepoznati predmet skriven unutra i opisati kako se osjećaju – srce im brže kuca, ruke se tresu ili osjećaju napetost. Ovako smo odmah pokazali da strah nije samo neprijatelj, već koristan signal koji nas štiti od opasnosti, poput „nemoj dirati vruće!“ ili „pazi na promet!“.
Zatim smo zajedno čitali priču, predviđajući što će se dogoditi te razgovarali o pitanjima poput „Čega se Ana bojala? Kako joj je Strahojed pomogao? Je li strah uvijek loš?“ – time smo uvidjeli da su strahovi ponekad dobri (kada nas štite od pravih opasnosti, npr. ne prelazimo ulicu bez gledanja lijevo-desno), a ponekad nam ometaju život (kada nas zaustave da ne idemo u školu ili se ne igramo s prijateljima), čime smo potaknuli kritičko razmišljanje i emocionalnu svjesnost.
Dalje smo vježbali praktične trikove koji nam pomažu umanjiti strah, poput dubokog disanja za smirivanje tijela i prekidanje panike (kao u tehnikama mindfulnessa za djecu), razgovora o strahu da ga učinimo manjim i manje zastrašujućim, zamišljanja straha kao nečeg smiješnog ili pozitivnog te pozitivnog razmišljanja. Kako bismo se suočili s našim vlastitim strahovima i učinili ih manjima, nacrtali smo svoje strahove te ih je naš školski Strahojed simbolično „pojeo“, što oslobađa emocionalno i jača osjećaj kontrole.
Na kraju smo zajedno smislili i napisali recept za hrabrost te ga izložili u razredu – tako smo podijelili mudrost, ojačali timski duh i dali djeci konkretan „recept“ za svakodnevne situacije, potvrđujući važnost zajedničkog stvaralaštva u socio-emocionalnom učenju

Korisni linkovi:

Tehnike disanja
https://www.youtube.com/watch?v=AJOuW-5opl4
Kako pomoći djetetu koje se boji
https://harfa.hr/trudnoca-i-porod/kako-pomoci-djetetu-koje-se-boji/

Tea Ljubičić, psihologinja

2. Radionica: Ljutnja
U našoj radionici o ljutnji i samokontroli u sklopu projekta „Čitanjem do sebe“ započeli smo zabavno i vizualno tako što smo djeci pokazali slike maca u različitim emocionalnim stanjima, pitajući ih kako se osjećaju danas – na sreću, nitko se nije osjećao kao mačka broj 5 koja je bila jako ljuta s izbuljenim očima i podignutim dlakama. Ova aktivnostpomogla je djeci brzo povezati vlastita osjećanja s vidljivim znakovima i otvoriti razgovor o tome što nas ljuti u svakodnevnom životu, poput svađe s prijateljima, nepoštenja u igri ili frustracija kod neuspjeha.
Prodiskutirali smo te situacije, a zatim smo se bacili na čitanje slikovnice „Mirko Bjesomirko“, priče o prvašiću Mirku koji se svaki dan naljuti zbog sitnica – zbog nadimka „Bjesomirko“, nepravde ili neuspeha – i uči upravljati svojim mislima, osjećajima i impulsima kako bi samokontrola postala njegov saveznik, a ne neprijatelj. Pričali smo o slikovnici predviđajući što će Mirko uraditi u svakoj situaciji („Hoće li udariti prijatelja ili naći drugi način?“), analizirajući ilustracije i likove, što je potaklo kritičko razmišljanje i empatiju prema likovima sličnim njima samima.
Zatim smo igrali interaktivnu igru „Može/ne može“, gdje smo glasali koja su prihvatljiva ponašanja u ljutnji (npr. reći „ljut sam!“ i otići na trenutak sam), a koja neprihvatljiva (udaranje ili vikanje), čime smo postavili jasna pravila socijalnog funkcioniranja i naučili djecu da emocije nisu problem, već način na koji ih izražavaju. Nakon toga prošli smo kroz semafor ljutnje – crveno za „stani i duboko diši“ (kada je ljutnja jako jaka), žuto za „razmisli i opusti se“ i zeleno za „djeluj mirno“ (brojanje unatrag do 10) – ove tehnike, temeljene na kognitivno-bihevioralnim pristupima, daju djeci konkretne alate za samoregulaciju i sprječavaju eskalaciju, što potvrđuju studije o emocionalnoj regulaciji kod djece.
Posebna aktivnost za sebe bila je vježbanje tehnika opuštanja: vježbe za tijelo, mišićna relaksacija, smiješne ekspresije lica, grljenje samog sebe – sve to djeca su isprobala kako bi osjetila kako tijelo i um mogu smiriti ljutnju. Na kraju smo crtali naša zamišljena ili stvarna mjesta na koja možemo otići kada smo ljuti kako bismo se opustili – netko je nacrtao park s ljuljačkama, netko tajni kutak s omiljenom igračkom – čime smo ih potakli na maštu i stvaranje osobnih „sigurnih zona“, jačajući osjećaj autonomije i emocionalne otpornosti za svakodnevne situacije.
Tea Ljubičić, psihologinja

Korisni linkovi:
Tehnike opuštanja
https://harfa.hr/trudnoca-i-porod/10-tehnika-opustanja-za-djecu/
Progresivna mišićna relaksacija
https://www.youtube.com/watch?v=w4gJuAyPxUk

Galerija slika s radionica

STRAH